22.05.2020.

TRENER IZBLIZA (1. dio): Priča o čitanju, koroni i odrastanju na Baltiku

TRENER IZBLIZA (1. dio): Priča o čitanju, koroni i odrastanju na Baltiku Tri dana uzastopno, kroz tri dijela, donosimo životnu i sportsku priču trenera naše prve momčadi Valdasa Dambrauskasa (43), litavskog stručnjaka koji je na klupi HNK Gorice od 25. veljače ove godine. U opširnom razgovoru govorio je o svojim počecima, djetinjstvu, životu nogometnog fanatika u zemlji košarke, ali i o svom nogometnom putu, preprekama koje je trebalo preskočiti, dolasku u Veliku Goricu, vlastitoj nogometnoj filozofiji i željama koje ima kao trener prvoligaša koji stalno želi rasti. Baš kao i Valdas...
 

U prvom dijelu životne priče Valdasa Dambrauskasa doznajemo koliku važnost u njegovu životu ima šah, koliko teško podnosi razdvojenost od obitelji, ali i kako je počela njegova nogometna priča u zemlji košarke


O koroni i životu u karanteni...
 
Kad je riječ o tome, čovjek može otići u nekoliko smjerova. Možeš psovati, filozofirati ili pokušati na sve gledati realno. Sigurno je da je iza nas teško razdoblje, s odmakom od ova četiri tjedna čak bih rekao da sve izgleda kao nekakva noćna mora. Stvarno nije lako sjediti doma po cijele dane, ne raditi ništa, živjeti daleko od obitelji, od ljudi, bez kontakta s bilo kime, povremeno otići samo do dućana, vidjeti zabrinuta lica s maskama... No to je izazov s kojim se cijeli svijet morao nositi. Govoreći o Velikoj Gorici, vidio sam izraženo zajedništvo, koheziju, bilo je jasno da ljudi razumiju problem u kojem smo se našli. Svi su držali distancu, bili jako oprezni, a istovremeno bili i ljubazni, često i nasmiješeni, svjesni da ćemo samo zajednički nadvladati sve što nas je snašlo.
 
O razdvojenosti o obitelji i spajanju s igračima...
 
Osobno, najteže mi je bilo biti odvojen od obitelji. Pravi sam obiteljski čovjek, a sad su prošla već tri mjeseca otkad nisam vidio ni suprugu ni sinove, nikad u našim životima nismo bili toliko dugo razdvojeni. Svaki dan smo bili na telefonu, na društvenim mrežama, razgovarali, ali naravno da to ne može ni izbliza zamijeniti izravni kontakt... Sad, nakon četiri tjedna treninga, osjećam se puno bolje, lakše je sve to podnositi. Sjajan je osjećaj opet svakodnevno komunicirati s ljudima, s igračima, opet doživjeti šale i druženja na treningu i izvan njega, pokušavati što bolje upoznati svakog od njih.
 
Jedan dan u izolaciji...
 
Ha, probudim se ujutro... Ma ne ujutro, nego oko 10, 11 sati, doručkujem, hodam od kuhinje do dnevnog boravka, muvam se po kući, pa se čujem sa ženom i djecom, a onda kreće pokušaj održavanja nekakve rutine. Čitao sam, gledao nogometne utakmice, puno HNL-a i Bundeslige, proučavao literaturu o nogometnoj taktici, pa išao na trčanje, koje jako volim. Gotovo svaki dan pretrčao bih između osam i 12 kilometara, putem čistio misli, upoznavao Veliku Goricu i okolicu... To trčanje bilo mi je posebno važno, poludio bih da sam stalno bio zatvoren u stanu. Nakon toga bih malo vježbao, večerao i opet se čuo s obitelji, pa još malo čitao, zapisivao neke ideje i planove. Kad je vrijeme bilo ljepše, znao sam ići i u duge šetnje, s knjigom ispod ruke. Uzeo bih kavu na benzinskoj postaji, otišao sjesti u Park Franje Tuđmana i čitati. Tu i tamo bi netko naišao, ljudi su šetali pse, ali u svemu tome prošlo je točno mjesec dana da ni s kim nisam razgovarao uživo. Vrhunac društvenog života bilo mi je to čitanje u parku s kavicom.
 
O čitanju kao načinu života...
 
Ako me pitate što inače radim u slobodno vrijeme, odgovor je - trčim i čitam! Uz obitelj, to je to. Čitanje mi zapravo nije ni hobi, više način života. Uvijek čitam, nema dana da ne pročitam nešto. Evo, danas sam se probudio u sedam sati kako bih do osam stigao malo čitati knjigu prije ustajanja. Navečer ću napraviti isto. Znam pogledati i film ili seriju na TV-u, ali puno mi je draže vrijeme provoditi uz knjigu. Tijekom karantene pročitao sam 19 knjiga! Bilo je tu puno nogometne i sportske literature, autobiografija nogometaša i trenera, posebno bih izdvojio sjajnu autobiografiju Pera Mertesackera, a oduševila me i autobiografija NBA igrača Andrea Iguodale. Čitao sam i neke klasične autore, a prvi put sam se susreo i s djelima japanskog književnika koji živi u Engleskoj, Kazuoa Ishiguroa. Preporučio bih obje, 'Na kraju dana' i 'Nikad me ne ostavljaj', to je najbolje što sam pročitao tijekom karantene.
 
O povratku na nogometne terene...
 
Prva tri tjedna bila su zaista naporna za mene i moje suradnike. Svaki dan imali smo po tri treninga, provodili smo sate i sate na terenu, a tu je još i vrijeme potrebno za pripremu svakog treninga... Treba čovjeku puno energije za takav ritam, nije lako sve to izdržati, ali milijun puta je lakše nego sjediti doma po cijele dane u izolacije.
 
O razlikama u životu u Hrvatskoj i na Baltiku...
 
Razlike su, rekao bih, minimalne. Doduše, nisam imao puno vremena za društveni život, jer ona prva tri tjedna nakon dolaska imali smo ludi ritam utakmica i treninga, živio sam na relaciji stadion - hotel, a onda je stigla korona. Kad je to završilo, krenuli smo s tri treninga na dan, dolazio bih kući potpuno iscrpljen, tako da sam vezan isključivo uz Veliku Goricu. Dvaput sam uspio otići do Zagreba, gledao sam Dinamo i Hajduk prije karantene, a otišao sam i u jednu šetnju Gornjim gradom kad je sve konačno završilo... U svemu tome uspio sam shvatiti da ljudi ovdje jesu ponešto drukčiji. Nešto ponosniji, otvoreniji, ne boje se pokazati emocije, dok smo mi s Baltika malo hladniji, povučeniji, zatvoreniji, ne tako glasni. Međutim, puno je i sličnosti. I Litva i Hrvatska male su nacije, slične veličine, sa sličnom poviješću, prožetom borbom za samostalnost, i jedni i drugi znamo kako je živjeti pod kontrolom... Ukupno gledajući, osjećam se jako dobro ovdje, i u gradu i u klubu, među ovim ljudima. Kao doma? Ha, ne bih još tako rekao... Prvo moram nečime doprinijeti ovoj sredini, gradu i klubu, da bih se osjećao kao doma. Moram nešto dati ovim ljudima, to mi je cilj.


 
O djetinjstvu i nogometu u njemu...
 
Dolazim iz maloga grada, od jedva pet tisuća stanovnika. Rodio sam se 1977., u vrijeme kad je Litva bila dio SSSR-a, a tad su klubovi bili vezani uz velike tvrtke, tvornice, ne toliko uz gradove. Takav klub postojao je i u mom gradu, za njega su igrali radnici iz tvornice, dok nogometna škola nije postojala. Zato kao dijete nikad, ali baš nikad, nisam odradio niti jedan nogometni trening. Danas djeca počinju već s pet, šest godina, neki i kasnije, a ja u to vrijeme nisam imao priliku trenirati nogomet, igrati ga u natjecateljskom smislu... Djeca su mogla birati između košarke, atletike, šaha i biciklizma. Okušao sam se u atletici, trčao sam na duge staze i nisam bio posebno uspješan. Bio sam izdržljiv, ali prilično spor, no i danas volim trčanje. Sudjelovao sam i na nekim polumaratonima, na pravim maratonima zasad nisam nikad. Ako, ne daj Bože, dođe do nove karantene, možda se i za to uspijem spremiti, ha, ha...
 
O košarkašima, nogometašima, šahu i Univerzijadi '87...
 
U Litvi smo u to vrijeme imali dvije velike momčadi, košarkaše Žalgirisa iz Kaunasa i nogometaše Žalgirisa iz Vilniusa, koji su u SSSR-u bili u prvoj ligi. Sovjetska liga tad se smatrala drugom najjačom u Europi, nakon talijanske, a Žalgiris je bio jedini baltički klub u najvišem rangu. I klub je bio stvarno dobar. Ušao je u prvu ligu 1983., odmah završio na petome mjestu, a četiri godine poslije bio je i treći, debitirao u europskim natjecanjima... Evo, postoji i snažna poveznica između Velike Gorice i tog Žalgirisa. Naime, na Univerzijadi 1987. reprezentaciju SSSR-a predstavljala je cijela momčad Žalgirisa! Igrači su čak i odbili igrati u dresovima SSSR-a, igrali su u zeleno-bijelom, a kažu mi da su igrali i na otvaranju ovog našeg stadiona, protiv studentske reprezentacije Jugoslavije! U finalu su pobijedili Južnu Koreju 5-0, a ti igrači za nas klince bili su poput bogova. Godinu poslije, na Olimpijskim igrama u Seoulu, SSSR je u finalu pobijedio Brazil s Romarijem i Taffarelom, a Žalgiris je u toj momčadi imao dvojicu igrača, Arminasa Narbekovasa i Arvydasa Janonisa. Zamislite, imali smo dva olimpijska pobjednika u nogometu! Narbekovas je bio i moj idol kao dječaku, poput božanstva. Pratio sam ih od šeste godine, uz oca, koji je gledao sve sportove, pa tako i nogomet. Doduše, i tad mi je, kao i danas, bio najveći užitak gledati košarkaše Žalgirisa, to je nešto posebno, ali nogometaši Žalgirisa iz nekog su mi se razloga još više uvukli pod kožu. I stalno sam igrao nogomet, na ulici, u dvorištu, gdje god sam mogao. Trenirao sam i košarku, kasnije i šah, u kojem sam bio i prilično dobar. I sad ga igram, prije nekoliko godina igrao sam i za jedan klub iz Panevežisa, kad sam bio u Ekranasu, igrao sam i litavsko prvenstvo u brzopoteznom šahu.
 
O igračkoj karijeri...
 

Nogomet je, dakle, bio prva ljubav, ali nisam ga imao gdje igrati. Kad je Litva stekla samostalnost, kad mi je bilo 18 godina, konačno smo dobili gradski nogometni klub. Igrao je u trećoj litavskoj ligi i dobio sam priliku igrati nogomet u pravom natjecanju. Igrao sam i ranije neke lokalne turnire, za razne momčadi, ali ovo je bilo nešto drugo. I igrao sam do 25. godine, sve dok nisam odselio u Englesku. Bio sam napadač, zabijao sam golove... Nisam bio brz, ali tehnički sam bio bolji od većine, više sam razmišljao o nogometu, pa sam nadoknađivao to što nemam brzine.
 
O dječačkoj odluci malog Valdasa...
 
Odlučio sam da želim biti nogometni trener kad sam imao šest ili sedam godina. Naravno da sam želio biti i igrač, da sam sanjao da ću igrati za Žalgiris, ali brzo sam shvatio kako nije realno da ću uspjeti kao igrač. I znao sam da ću ostati u nogometu na neki drugi način, u prvom redu kao trener. I uspio sam, računam da sam trener od 2006., kad sam počeo raditi u London Tigersima. Dakle, već 14 godina je iza mene.
Vrh