Nogomet, samba i nostalgija: 'Ja sam Caio Cruz, a ovo je moja priča...'

Nepunih devet mjeseci nakon što je potpisao ugovor s HNK Goricom do ljeta 2023. godine, 18-godišnji brazilski napadač Caio da Cruz Oliveira Queiroz potpisao je novi ugovor, koji traje do ljeta 2025. godine. Bio je to povod da iskoristimo vrijeme nakon treninga i da nam prvi Brazilac u povijesti našega kluba ispriča svoju priču.

- Moj rodni grad je Serra, smješten je na jugoistoku Brazila, na obali Atlantika, i ima nešto više od pola milijuna stanovnika. U usporedbi s gradovima poput Sao Paola to je mali gradić, ali lijep je za život, s puno pješčanih plaža... Ako bih uspoređivao, rekao bih da je najviše nalik Splitu - kaže Caio Cruz i nastavlja:

- Nogomet nisam počeo igrati prerano, tek negdje s devet, deset godina. Kao dijete ga zapravo nisam ni volio igrati, jedino gledati, ali kako je stariji brat Thales počeo igrati, morao sam i ja. Četiri godine je stariji od mene i bio mi je idol, morao sam biti poput njega, ha, ha... A kad sam krenuo, više nisam stao.

Prve nogometne korake napravio je u svom gradu.

- Da, krenuo sam u lokalnom klubu, točnije nogometnoj akademiji Rio Branco de Barcelona, u kojoj je U-17 najstariji uzrast. Od tamo sam otišao u Porto Vitoriju, a zatim sam prvi put došao u Europu, u Red Bull Salzburg. Kako nikako nisam mogao dobiti papire kao maloljetnik, trenirao sam i igrao prijateljske utakmice, a na kraju sam se vratio u Brazil, u Vasco da Gamu. Tamo sam bio devet mjeseci, da bi se vratio u Porto Vitoriju, pa u siječnju otišao u Španjolsku, u Cadiz. Međutim, baš tad je, u proljeće 2020., krenulo sve ovo s korona virusom i vratio sam se kući. Nekoliko mjeseci sve je stajalo, a onda se ukazala prilika da odem u francuski Dijon. Željeli su da ostanem nakon probe, no i tamo se zakompliciralo s papirologijom i morao sam pronaći drugo rješenje. Tad se pojavila opcija s Goricom, došao sam ovdje i presretan sam što je tako ispalo! - govori Cruz, koji o HNK Gorici prije dolaska nije znao previše, kao što ni ljudi iz kluba nisu znali previše o njemu.


- Filip Šelendić, glavni klupski skaut, došao je u kontakt s mojim agentom i dobio sam priliku doći i pokazati se, budući da o meni nije bilo previše dostupnih informacija. Došao sam, krenuo trenirati i ljudi iz kluba su odlučili da ostanem ovdje. Kad se pojavila opcija dolaska u Hrvatsku, naravno da sam išao 'guglati' i državu i grad i klub, ali znao sam za Hrvatsku jer znam priču Eduarda da Silve, priču o tome kako je došao ovdje i uspio. O Velikoj Gorici i samom klubu, naravno, morao sam se malo informirati, no razmišljao sam da mi je jedino važno igrati nogomet. Ispalo je jako dobro što ga mogu igrati baš u Gorici.

Počeci nisu bili lagani.

- Kad sam došao, nisam uopće znao engleski. U Brazilu samo rijetki uče engleski, nikad ga nisam učio ni ja, tako da sam krenuo doslovno od nule. Nije bilo lako u početku, ali dečki su mi puno pomogli i danas mi je puno lakše. Učim engleski na internetu, ide mi bolje, mogu se sporazumijeti, ali to mora biti još puno, puno bolje - svjestan je Caio, koji uživa u Velikoj Gorici.

- Jako sam sretan. Volim ove ljude, ovaj grad, ovaj klub... Sve mi se sviđa, nemam niti jednu zamjerku. Odem u šetnju do grada s prijateljima iz kluba, odemo na ručak ili večeru... Imam i puno prijatelja koji nisu iz kluba, tako da zaista uživam.

I na terenu se vidi da uživa, jer u dresu naše juniorske momčadi odigrao je sjajnih prvih pet kola. U tih pet utakmica upisao je sedam golova i tri asistencije, a nakon odigranog sedmoga kola gorički juniori su na izvrsnom trećemu mjestu na tablici.

- Počelo je jako dobro što se juniora tiče, pa i mene osobno. Ovo je nešto novo za mene, novi izazov, i zato mi je drago što nam ide tako dobro. Sve su to bile teške utakmice, ali mi igramo jako dobro, sve se bolje povezujemo i napredujemo. Što se mojih igara tiče, moram biti zadovoljan, ali ja želim raditi koliko god treba da to bude i bolje. Želim zabijati po tri gola po utakmici, zašto ne?! Uvijek se može bolje... - kaže Cruz, koji sam sebi postavlja samo najviše ciljeve:

- Želim osvojiti prvenstvo! Od tog cilja krećem, na taj način želim pomagati klubu. Bez obzira je li to s juniorima ili u prvoj momčadi, želim dati sve od sebe da dam svoj doprinos u svakoj utakmici. Naporno radim svaki dan zato što želim sve ovo, zato što želim otići daleko. Želim velike momčadi, velike lige, velika natjecanja, velike golove...

U ovom trenutku velike i lijepe golove zabija za juniorsku momčad, u kojoj se snašao kao da je oduvijek ovdje.

- Upoznao sam većinu ovih dečki čim sam došao, jer trenirao sam s njima tih prvih tjedana. Kad sam otišao u Kurilovec, malo smo izgubili kontakt, ali brzo smo se opet povezali. I mogu vam reći da u toj momčadi zaista vlada veliko zajedništvo. Jako dobra, prisna grupa ljudi, s jako dobrom atmosferom, koja zna kad se možemo šaliti, a kad se ozbiljno radi. Uostalom, i živim sa suigračima, Nathanom Cruceom, Marcom Ćurićem i Dominikom Qunijem, i jako se dobro slažemo. To što živimo zajedno dobro je i što se tiče nogometa, jer na terenu se lakše razumijeti s nekim s kim živiš svaki dan.

Osim s juniorima, Caio je često na treninzima i s prvom momčadi, u kojoj s nestrpljenjem čeka svoju priliku.

- Kad sam bio u Kurilovcu, u pet utakmica zabio sam pet golova prije ozljede, i u klubu su odlučili da budem ovdje, na oku, umjesto da idem na novu posudbu. Tri treninga tjedno odradim s prvom momčadi, a onda se vratim u juniore, za koje i igram vikendom, što mi apsolutno odgovara, jer treba mi utakmica. Želim pomagati ovom klubu, želim da svi vide koliko mogu - priča Cruz i dodaje:

- Prva momčad je stvarno jako, jako dobra, prepuna kvalitete i iskustva, s igračima kao što su Lovrić, Babec, Nindža... Važno mi je što sam na treninzima sa svim tim igračima, jer i ja želim dobiti sve to što oni imaju, učiti od svih njih. Trenira se jako naporno, ali obožavam biti dio treninga prve momčad.

Engleski mu ide sve bolje, ali s hrvatskim stvari idu bitno teže.

- Hrvatski jezik je nemoguće težak! Slušam ljude kako pričaju i zvuči mi potpuno ludo i pomisliti da se to može naučiti, ha, ha. Dobro, znam reći 'kako si', 'dobar dan', 'dobar tek', nije puno, ali zasad dovoljno - sa smiješkom govori Cruz, koji ne spada u kategoriju stereotipnih brazilskih nogometaša.

- Ne igram PlayStation, nisam od tih, u slobodno vrijeme gledam filmove i serije, prošećem... I sve podređujem tome da bude spreman i fokusiran na treningu i na utakmici. I zato volim dobro se odmoriti kad mogu, biti sam sa sobom. Znam da su često brazilski igrači sinonim za noćni život i tulumarenje, ali ja nisam jedan od takvih. Ne pijem, ne pušim, pijem jedino vodu i ponekad sok...

Izvan terena, dakle, nije kao tipični Brazilci, no puno je bitnije da je njegov nogomet "brazilski", jednako kao idoli.

- Nemam samo jednog idola, imam ih četiri, i svi su Brazilci: Ronaldinho Gaucho, Ronaldo Fenomeno, Romario i sad Neymar. Svi igraju na mojoj poziciji, svi su nevjerojatni... Tko je najbolji od njih? Uh, teško pitanje... Drukčiji su bili tip, Ronaldinho je igrao drukčiji nogomet od svih ostalih, Ronaldo je bio strašna kombinacija snage, brzine i vještine, ali gledao sam puno i Romarija na YouTubeu... Kakav je to igrač bio! Nemaš ga što vidjeti, onakvog sitnog, a zabija takvom lakoćom - ističe Caio.

Kad smo već kod Brazila, nemoguće je zaobići i jedan od brazilskih zaštitnih znakova.

- Da, plešem sambu, naravno! Ako si Brazilac, moraš plesati sambu, to je dio nacionalne kulture. Ja sam je naučio plesati valjda čim sam prohodao, budući da mi je otac glazbenik, svira bubnjeve i majstor je za sambu. Po cijele dane doma su nam svirali ti ritmovi, tako da mogu reći da mi je samba u krvi. Sviđa mi se i hrvatska glazba, iako ništa ne razmijem, ali svejedno plešem. I onda me suigrači čudno gledaju, ha, ha...

U domovini nije bio već gotovo devet mjeseci, a još neko vrijeme ni neće biti, što je dobra podloga za nostalgiju svake vrste.

- Imam dva brata, mlađeg i starijeg, i sestru koja ima tri godine. Ona je moja miljenica, moja beba, ona mi pogotovo nedostaje. Jako sam vezan uz obitelj, uz mamu i tatu, teško mi je biti razdvojen od njih. Nismo se vidjeli od početka godine, a neću ići kući sve do lipnja sljedeće godine. Možda i oni dođu ovdje, baš bih to volio, ali jako je skupo, put je jako dug, čak 16 sati, tako da nije lako sve to organizirati - zaključuje naš razgovor Caio.

U Velikoj Gorici pronašao je novi dom, vidi se to na terenu, a sva je prilika da će se u to u bliskoj budućnosti uvjeriti i šira nogometna javnost...