10.11.2020.

Priča o Klafu: 'Već 15 godina ovaj stadion moj je dom...'

Priča o Klafu: 'Već 15 godina ovaj stadion moj je dom...' Gomila "kapica" po podu, desetak lopti na sve strane, totalna akcija, skokovi, bacanja, kratki sprintevi... Tako nekako izgledaju prizori koji se u vrijeme treninga obično događaju negdje u kutu igrališta. Glavni junaci ovih akcijskih kadrova su Kristijan Kahlina, Ivan Banić, Leon Išek, Patrick Crnolatec, povremeno i njegov mlađi brat Filip, pa onda i Jan Paolo Debijađi... A usred svega toga, kao "šef parade", sa svojih 190 i nešto centimetara, Klaf!

Siniša Klafurić je 54-godišnjak, jedan od najeduciranijih trenera vratara u državi, čovjek koji je u našem klubu od prvoga dana. Igrao je za Radnik, u Radnik se i vratio 2005. kao trener vratara, a tu je i dočekao prve dane HNK Gorice. Prošao je treću i drugu ligu s klubom, a sad uživa u prvoj. Iako, muke s koronom ukrale su glavni dio užitka, nema utakmica...

- Situacija se iz dana u dan popravlja, stanje se stabiliziralo i svi su željni nogometa, rada i dokazivanja. Svi jedva čekamo povratak prvenstvu, bit ćemo bez utakmice više od mjesec dana i zato se baš veselimo tom gostovanju kod Šibenika 20. studenog. Vidjeli smo i u prijateljskoj utakmici s Interom (5-0) da forma nije pala, a nije zato što se naporno i kvalitetno radi. Maksimalan je fokus na svaki trening, svakog dana želimo postati bolji u svakom smislu - kaže Klafurić.

Puno toga čeka Goricu u razdoblju pred nama, čak osam utakmica u 29 dana, trebat će dobro rasporediti snagu.

- Je, gust je raspored, neće biti lako, ali dobro je što imamo širok kadar igrača. Na raspolaganju nam je 20-ak igrača koji u svakom trenutku mogu uskočiti i odraditi posao na visokoj razini, a moje je mišljenje da ih trener Dambrauskas jako dobro rotira. I uvjeren sam da ćemo napraviti sve da spremni dočekamo teško i zahtjevno razdoblje ispred nas. Daj Bože da nam ovaj ritam bude priprema za Europu sljedeće sezone - poželio je Klaf sa smiješkom.


U stožeru trenera Valdasa Dambrauskasa uz njega su i pomoćnik Saša Sabljak, kondicijski trener Krešimir Šoš, specijalist za individualni rad Filip Borak i analitičar Josip Paušić.  

- Jako smo dobar tim. Glavni trener ima vrlo široko znanje, a posebno je važno što ima i iznimne ljudske kvalitete, veliku dozu poštovanja prema svakome od nas. Stožer zato i funkcionira tako dobro. Ima nas puno, svatko od nas šestorice maksimalno je posvećen svom dijelu posla, a sve skupa je neka sasvim druga razina nego ranije, što je još jedna potvrda da klub raste u doslovno svakom segmentu. 

Suradnju s trenerom Dambrauskasom ocijenit će fenomenalnom, uz naglasak da se baš i nemoraju previše dogovarati oko toga tko će braniti u kojoj utakmici. Kristijan Kahlina već je 143 prvenstvene utakmice zaredom jedini izbor.

- Prvo i osnovno, Kristijan Kahlina je vrhunski čovjek, a onda i vrhunski sportaš. Uvijek željan rada, maksimalno motiviran, profesionalac u svakom smislu te riječi. Svojim radom i kvalitetom se dokazao, postao je kapetan i lider ove momčadi, a to sve govori o njemu. Užitak je raditi s takvim sportašem. Na treningu je uvijek prvi, poduzima sve da bude potpuno spreman, a posebno mi je drago što su takav pristup treningu od njega preuzeli i drugi golmani. Slijede njegov primjer i to je najveći dobitak - zadovoljno kaže Klaf.


Zbog Kahline se za mjesto drugoga golmana Gorice kaže kako se radi o jednoj od najnezahvalnijih uloga u hrvatskom sportu...

- Drugim golmanima Gorice nije lako, to je sigurno, ali i oni su svjesni situacije, da moraju čekati. Stalno ih pozivam da rade maksimalno i budu potpuno spremni kad se prilika ukaže. Dobar primjer za to je Ivan Banić, također izuzetno pošten momak, sa sjajnim pristupom radu. Ima taj peh da je Kahlina sad tu, ali sve čini da bude spreman u trenutku kad zatreba zamijeniti ili naslijediti Kahlinu. I kad god je dobivao priliku, u utakmicama kupa, pokazao je klasu, što je iznimno važno za golmana - govori Klafurić, koji u svojim rukama i mlade golmane, Išeka i braću Crnolatec, kao i Kurilovcu posuđenog Debijađija.

- Ti dečki su mladi, kvalitetni i željni dokazivanja. Debijađija smo ciljano poslali u Kurilovec, da potvrdi kako ima kvalitetu, jer nije mala stvar s 19 godina dobiti priliku braniti u 3. HNL. To je sjajno za mladoga golmana, dokazao se kroz trećeligaški nogomet i mislim da je to dobar put za mladoga golmana poput njega. Trenira s nama dvaput tjedno, pratimo ga, ali družimo se mi golmani i izvan treninga, znamo se naći na roštilju kod mene na kleti u Kostanjevcu, malo se opustimo...

Klet je u Kostanjevcu, nedaleko od Donje Lomnice, u kojoj je Klaf doma. U lokalnom klubu je i počeo braniti, jer od prvog je dana želio biti samo i jedino golman. A kad je već tako, odmah su ga gurnuli u - juniore!

- Nije tad bilo kao danas, u seoskim klubovima imao si samo pionire i juniore. Znam da nisam još mogao skočiti do prečke, a branio sam za juniore. Mislim da sam primio 16 komada u toj prvoj utakmici, nisam znao kako se zovem, ha, ha - pamti Klafurić.

Brzo je mali Siniša napredovao kao golman, pa je odlučio pokušati i u Dinamu. Došao je na prvi trening, pa zatim i na drugi, na kojem se igrala utakmica između dvije momčadi. Bio je toliko dobar da su njegovi pobijedili 12-2, nakon čega je slijedila ona klasična: "Mali donesi dvije slike i domovnicu..."

- Prošao sam u Dinamu pionire, kadete i juniore, došao i do B momčadi, a branio sam i u jednom prijateljskoj utakmici za prvu momčad. Pobijedili smo 3-0 u Novom Pazaru, a ja sam branio 45 minuta. U mojoj generaciji bili su Nikola Jurčević, Slavko Ištvanić, Dražen Biškup, Željko Adžić, Dražen Boban... Međutim, tad je taman u Dinamo iz Želje došao Slobodan Janjoš, jedan od najboljih golmana lige, i bio sam svjestan da moram negdje otići braniti. Otišao sam na posudbu u Dubravu, u dvije godine preskočili smo dva ranga, a tad sam morao u vojsku - vrti Klafurić svoju životnu priču.

Nakon povratka iz vojske slijedio je povratak kući.

- U Radnik sam došao 1987., one godine kad je izgrađen stadion. Uvjeti su bili 'svemirski' za to vrijeme, ljudi su dolazili i na treninge, a pogotovo na utakmice, vladala je lijepa nogometna atmosfera u gradu. Lijepo je u to vrijeme bilo biti igrač Radnika... Ostao sam ovdje sljedećih pet godina i branio sam cijelo vrijeme, sve do prve prvoligaške sezone. Tad je došao trener iz Dinama, doveo je golmana iz Dinama, Knapića, i ja sam završio na klupi. Izdržao sam jednu polusezonu i odlučio otići. Prvo u Veliku Mlaku, s kojom sam igrao i 1.B ligu, a zadnjih šest godina karijere proveo sam u Lučkom. Tamo sam 2000., s navršene 34 godine, i završio igračku karijeru - prepričava Klaf.

Dva i pol desetljeća nakon što je krenuo kao igrač, Siniša Klafurić je u svom selu krenuo i kao trener.

- U mom selu su mi dali priliku, dvije sezone vodio sam Lomnicu kao glavni trener, ali shvatio sam da više mogu dati kao trener golmana. Krenuo sam se školovati i raditi s profesorom Barišićem u Lučkom, a u Radnik sam opet došao 2005. godine. I od tad sam ovdje, u svom klubu.

Prošao je puno toga u ovih 15 godina na Gradskom stadionu, počevši od neimaštine i "raspada sustava" u zadnjim danima Radnika, pa sve do uspona i uzleta HNK Gorice do aktualnih visina. I cijelo to vrijeme radio je s golmanima u prvoj momčadi, pri čemu je istovremeno radio i na sebi.

- Budući da je postojao problem u radu s golmanima, Uefa je pokrenula školovanje za specijalizirane trenere golmana, a ja sam ga prošao 2015. na našoj trenerskoj akademiji. U toj prvoj generaciji bila su 33 trenera golmana, uglavnom iz prvoligaških klubova, a na kraju je nas 13 predloženo je i za Uefinu licenciju, najvišu moguću. I od tih 13, Uefini instruktori odlučili su baš kod mene doći na treninge, iako smo tad bili drugoligaši. Ugostio sam ih na dva dana, pokazivao im kako radim, ispitivali su me... I na kraju su bili jako zadovoljni, i mojim radom i cijelim klubom - zaključio je svoju priču Siniša Klafurić.