23.05.2020.

TRENER IZBLIZA (2. dio): Priča o TV kvizu, životu u emigraciji i malo drukčijoj nogometnoj filozofiji

TRENER IZBLIZA (2. dio): Priča o TV kvizu, životu u emigraciji i malo drukčijoj nogometnoj filozofiji

Tri dana uzastopno, kroz tri dijela, donosimo životnu i sportsku priču trenera naše prve momčadi Valdasa Dambrauskasa (43), litavskog stručnjaka koji je na klupi HNK Gorice od 25. veljače ove godine. U opširnom razgovoru govorio je o svojim počecima, djetinjstvu, životu nogometnog fanatika u zemlji košarke, ali i o svom nogometnom putu, preprekama koje je trebalo preskočiti, dolasku u Veliku Goricu, vlastitoj nogometnoj filozofiji i željama koje ima kao trener prvoligaša koji stalno želi rasti. Baš kao i Valdas...

U drugom dijelu životne priče Valdasa Dambrauskasa doznajemo kako je sa suprugom uspio iz Litve emigrirati u Englesku i ondje započeti svoju trenersku karijeru, o putu do Hrvatske koji vodi preko Latvije i o radu, radu i opet radu

 
O želji za emigracijom...
 
Na prijelazu stoljeća u Litvi se teško živjelo. Bilo je teško naći posao, plaće su bile niske, a moja djevojka, današnja supruga, silno je željela otići u Englesku. I tu se dogodila jedna prilično luda priča... Sa svojom Ingrid prvo sam otišao na četiri mjeseca u Norvešku, zaraditi nešto novca kako bismo mogli upisati školovanje u Engleskoj. Bez toga se iz Litve nije moglo ni doći u Englesku, jedini način bio je dobiti studentsku vizu. Međutim, i dalje nismo imali dovoljno novca za to. Uz školarinu, trebalo je platiti i skupe avionske karte za dvoje, trebalo je platiti i smještaj, tečaj jezika... Kad se sve zbroji, bio je to ogroman iznos. I tu mi se posrećilo...
 
O jednom kvizu kao sudbini...
 
Prijavio sam se u jedan kviz na litavskoj televiziji. Pravila su bila da igraju tri natjecatelja i onaj tko odgovori na najviše pitanja ide u finale. I tu je bilo gomila ludih pitanja, vladalo je uvjerenje da u tom kvizu zapravo i nije moguće osvojiti novac. Međutim, ja sam uspio! Osvojio sam dovoljan iznos da sam u svome gradu mogao kupiti stan, no mi smo s tim novcem otišli u Englesku. Prodao sam i automobil, spakirali smo se i napustili Litvu. I tako je počelo. Bilo je to nakon SP-a 2002.
 
O engleskim počecima...
 
Prvih godinu dana smo se mučili, radili i pokušavali preživjeti. Radio sam sve živo, u dućanu, u vrtiću, kao babysitter, kao poštar, kao soboslikar, dostavljao sam novine... Nakon godinu dana upisao sam trenerski tečaj, završio ga, pa upisao studij sportskih znanosti na sveučilištu, došao do Uefa B licencije i počeo raditi s djecom.
 
O počecima trenerske priče...
 
U Engleskoj postoji puno projekata kojima je cilj maknuti djecu s ulice. Uključio sam se u projekt koji se zvao "Pristup sportu" i počeo raditi u najsiromašnijem londonskom kvartu. Dali su mi nekakav mali nogometni teren, okupio sam djecu i počeo raditi u takvim uvjetima. Svakog utorka i četvrtka uzeo bih lopte, došao na teren i učio djecu nogometu. Složili smo momčad, počeli sudjelovati u natjecanjima i tako je počelo.
 
O benefitima teških trenutaka...
 

Ti počeci zaista nisu bili laki. Radio sam u najozloglašenijim dijelovima Londona, možda i cijele Engleske, u kvartovima u kojima su ulice bile pune dilera i kriminalaca, u kojima su se događala i ubojstva... No sve to pomoglo mi je da se izgradim, puno sam naučio u tim uvjetima. London je potpuno multikulturalan grad, upoznaš ljude iz svih krajeva svijeta, svih nacionalnosti i vjeroispovijesti, a kroz sve to čovjek uči. Naučiš razumjeti da nije važno kako je netko odjeven, kako izgleda i koliko tetovaža ima, već ono što je iza toga, kakav je tko čovjek. A to je za trenera najvažnije.
 
O nastavku puta prema uspjehu...
 
Kroz sve te projekte i različite poslove došao sam i do Fulhamove akademije, zatim do London Tigersa, gdje sam bio zaposlen kao voditelj sportskog razvoja... Vodio sam brigu o svim sportskim sekcijama, bio nadređen svim trenerima, a vodio sam i sve njihove nogometne momčadi, njih desetak, uključujući i poluprofesionalnu momčad, koja je sudjelovala i u FA cupu, igrala i u inozemstvu.  Jedne godine dobio sam priznanje za najboljeg trenera u cijelom okrugu Westminster, ne samo u nogometu, nego u svim sportovima. Puno sam toga morao proći, puno stvari koje nemaju veze s nogometom i sportom... No ponosan sam što je iz tog kluba izašlo cijeli niz profesionalnih igrača, ali i trenera koji su kasnije radili na visokim razinama. Nakon toga sam dobio posao u akademiji Brentforda, pa u Manchester United Soccer School, i u oba slučaja sam jako puno toga naučio, jer radio sam s vrhunskim trenerima.
 
O jednom pozivu iz domovine...
 
Još sam živio u Engleskoj kad mi je 2009. godine došla ponuda da postanem izbornik litavske U-17 reprezentacije. Iz Londona sam tako putovao na okupljanja reprezentacije, na turnire, kvalifikacijske utakmice... Bio sam mlad, neiskusan, bio mi je to prvi posao u profesionalnom nogometu, ali zahvaljujući tome sam dobio poziv iz Ekranasa. Zagrebački Dinamo igrao je protiv toga kluba 2007., dok je tu bio i Luka Modrić, a ja sam bio trener rezervne momčadi i pomoćnik u prvoj momčadi. Nakon gotovo devet godina vratio sam se kući iz Engleske.
 
O radu i stvaranju u Ekranasu...
 
Ostao sam u Ekranasu četiri godine, od čega su dvije bile zaista jako dobre. Dvaput smo bili prvaci, osvojili smo i kup, a istovremeno sam i uspješno razvijao igrače u mladoj momčadi. Kad sam došao, Ekranasova rezervna momčad bila je šesta ili sedma u Litvi, a na kraju smo bili sami vrh. Mnogi moji igrači su danas reprezentativci, neki su se i prodali u inozemstvo, jedan čak i u Juventus, Vykintas Slivka, koji je sad u škotskom Hibernianu. Taj dečko prodao se u Juventus bez ijednog treninga s prvom momčadi Ekranasa! U jednom trenutku Ekranasa je upao u financijske probleme, trener je dobio otkaz, pa smo ja i još jedan trener preuzeli prvu momčad. Došlo je do dvojbe da li ugasiti klub ili igrati s klincima iz te moje rezervne momčadi. Učinili smo ovo drugo i krenuli igrati prvu ligu s igračima od 17, 18 godina. I imali smo jako dobru sezonu, no klub se raspao i na kraju ugasio. Međutim, zahvaljujući svemu što sam tamo radio, dobio sam poziv iz Žalgirisa.
 
O ostvarenju sna, vođenju Žalgirisa...
 
Imao sam 37 godina, tri godine proveo sam ondje i radio s cijelim nizom hrvatskih igrača. Tamo je bio Andro Švrljuga, današnji igrač Kurilovca Marin Matoš, koji je sa mnom postao prvak Litve, a tu su bili i Slavko Blagojević, bivši igrači Gorice Luka Perić, Tomislav Pek, Tomislav Prekratić i Mario Grgurović... Jednu polusezonu kod mene je igrao i Komnen Andrić, bio je na posudbi. Uostalom, mi na Baltiku i kažemo da ne možeš ništa osvojiti ako nemaš igrače s Balkana. Bez balkanske krvi ne ide, to su čvrsti igrači, pametni, školovani, karakterni... Uostalom, u cijeloj Europi teško je pronaći klub bez ijednog igrača s Balkana. Otišao sam mjesec dana prije završetka treće sezone, nakon koje mi je i završavao ugovor.
 
O selidbi u Latviju...
 
Nakon toga sam potpisao za latvijski RFS iz Rige, bilo je to moje prvo inozemno iskustvo. I bile su to dvije jako lijepe sezone, u dobrom klubu i odličnom gradu, sa sjajnim ljudima u klubu. Kad sam došao tamo, klub je treću sezonu u prvoj ligi. Prve sezone bili su šesti, druge peti, a nakon moga dolaska došli smo do trećeg mjesta i izborili nastup u Europi. Pobijedili smo Olimpiju u Ljubljani, pa doma izgubili. Prošle sezone bili smo drugi, borili smo se za naslov prvaka, a osvojili smo latvijski kup, prvi trofej u povijesti kluba. Potpisao sam i novi dvogodišnji ugovor, imali smo velike planove, no tad je došao poziv iz Hrvatske.
 
O pozivu iz Velike Gorice...
 
Kad me Niko nazvao, razmišljao sam jednu minutu! Usko smo surađivali u Žalgirisu, razgovarali smo svakodnevno i shvatio sam da smo sličan tip ljudi, pogotovo kad je riječ o odnosu prema poslu. Kad je Niko otišao u Hrvatsku, ja sam imao svoj put u Latviji. Bili smo i dalje često u kontaktu, ali ne svakodnevno. Kad je Gorica upala u krizu na početku proljetnog dijela prvenstva, nismo se uopće čuli, nisam ga želio smetati. Pratio sam rezultate, sve što se događa, gledao sve utakmice, ali kad me nazvao, nisam imao pojma o čemu je riječ. Upravo sam bio na putovanju autobusom iz Poljske u Bjelorusiju, po dolasku sam vidio propušten poziv, uzvratio i tad sam saznao što se događa. Objasnio mi je u kojem smjeru Gorica želi ići i pitao me jesam li zainteresiran. Rekao mi je da razmislim do ujutro, ali odmah sam mu rekao da nemam o čemu razmišljati. Razgovarao sam sa suprugom i predsjednikom RFS-a, bivšega kluba, sve dogovorio i definitivno prelomio. Putovali smo iz Bjelorusije kući, u Vilnius, došao sam oko 22.30, a već u šest ujutro bio sam na aerodromu, lovio let za Zagreb.
 
O radu. O tri puta više rada...
 
Da sam došao ovdje kao košarkaški trener, vjerojatno bi me ljudi drukčije gledali, budući da dolazim iz Litve. Ovako, došao sam u nogometnu zemlju iz zemlje koja definitivno nije nogometna. Uvijek govorim da kao trener koji dolazi iz inozemstva moraš pokazati poštovanje prema zemlji u koju si došao, prema kulturi naroda, a to je najbolje pokazati napornim radom. Moraš raditi tri puta napornije nego neki domaći trener! Niko je upravo takav. Jedan je od najradišnijih ljudi koje sam upoznao u svijetu nogometa, a tu smo vrlo slični. Mi iz Litve u nogometnim krugovima ne značimo previše, zato moramo raditi toliko više nego ljudi iz nogometnih nacija. Kao što je, primjerice, Hrvatska. Drukčije se gleda na ljude koji su radili u klubovima poput Dinama, Hajduka, Rijeke ili Osijeka nego na nas iz Litve. Primjerice, ja sam četiri puta bio prvak Litve, po dvaput kao pomoćni i glavni trener, osvojio sam i tri kupa kao glavni trener i jedan kao pomoćni, plus tri superkupa, jedan kup u Latviji... I sve to ovdje malo znači. Nogometna razina je drukčija, zato moraš poštovati okolinu, zato je potrebno raditi još više i napornije.
 
O pogledu na moderni nogomet...
 
U nogometu je sve u evoluciji. Mijenjam se i ja, nisam ni ja isti kao prije deset ili pet godina. Učiš iz pogrešaka, shvaćaš neke stvari, život te nauči puno toga i naravno da se stalno razvijaš.
 
O svojoj nogometnoj filozofiji...
 
Moja nogometna filozofija počiva na odnosima, na razumijevanju. Za mene su u nogometu najvažniji ljudi. Osoba koja stoji ispred mene puno mi je važnija od taktike ili tehnike. Kako se netko osjeća, kako živi, što mu je važno... To je ključno. Mi treneri, kao i navijači, često precjenjujemo rezultat. Naravno, ako želiš biti uspješan trener, gleda se rezultat, ali ako se sve svodi na to, gubi se pravi smisao. Puno momčadi, puno igrača, nikad ne osvoje trofej. Evo, ja dolazim iz zemlje u kojoj nema navijača na tribinama, možda po nekoliko stotina. A kad je tako, za što igraš? Ako se mene pita, za to da utječeš na osobu s kojom radiš. Želim da moji igrači postanu bolji ljudi, bolji roditelji, bolji prijatelji. To je smisao trenera. Naravno, ako radiš u ligi u kojoj svaki vikend imaš 30.000 ljudi na tribinama, rezultat postaje važniji, jer moraš zabaviti publiku. Međutim, kad nema toliko ljudi na tribinama, gubi se značaj. I zato su za mene ključni ljudi, sportska kultura, povijest kluba u kojem radiš... Ako nema pravih odnosa, ako nema komunikacije i povezanosti s ljudima s kojima radiš, mislim da nije moguće prenijeti svoje ideje na teren. I zato mislim da je važno to o čemu govorim. Zato svugdje gdje radim, pa tako i u Hrvatskoj, želim razumjeti kulturu koja vlada, učiniti klub boljim. Želim da budemo kao obitelj, da smo što više povezani, da gradimo zajedničku povijest... Kad to imaš, istrčiš na teren i pokušaš donijeti nešto ovom klubu, cijeloj Velikoj Gorici, možda i cijeloj Hrvatskoj. Moja filozofija se, dakle, temelji na ljudima, na osobnostima.