Još uvijek i dan nakon povratka iz grada heroja zvoni u glavi rečenica uklesana na spomenik na Ovčari: "Koliko god razmišljam o ovome što pišem, još toliko više osluškujem ono što srcem govorim dok čitam."
Onaj tko nije barem dijelom svoje duše osluhnuo patnje grada koji je umro i opet se rodio za Hrvatsku teško da može cijeniti život u domovini. Jedva smo dočekali put u Vukovar, ne samo zbog činjenice da će upravo grad heroj promovirati Goricu u novog prvaka II HNL, na što smo posebno ponosni, već i zbog toga što smo se u ime svih sportaša grada Velike Gorice, a posebno u ime HNK Gorice i naših navijača i simpatizera odlučili pokloniti mučenicima s Ovčare i položiti vijenac, te se upisati u knjigu dojmova u spomendomu Ovčara.
No, već nekoliko dana ranije odlučili smo pomoći i onima kojima je teško, onima koji život gledaju potpuno drugačijim očima i upravo s tom činjenicom dogovorili smo posjet obitelji Šarčević u Vukovaru koja sa svojih devet članova obitelji živi u napaćenom gradu. Supružnici Šarčević i njihovih petero od sedmero djece razdragano su nas dočekali, a pun veliki prtljažnik našeg terenca sa osnovnim namirnicama i slatkišima bio je i više nego valjan razlog za veselje najmlađih i zahvalnost onih starijih.
Nismo najavljivali i nismo željeli medijsku pompu ovih događaja, jer ljudi, a prvenstveno obitelj koju smo posjetili zaslužuju svoju privatnost, a o našem cjelokupnom boravku u Vukovaru snimili smo sami film koji možete pogledati u prilogu ovog teksta ili na linku: http://www.youtube.com/watch?v=iZBsnW5ZP5g
Nitko te subote nije mislio na utakmicu niti nam je ona bila u prvom planu. Željeli smo osluhnuti i onu drugu stranu života, pokušati poslati poruku ljudima da još uvijek ima onih koji se sjete i kojima je stalo, ali željeli smo i sami sebi pokazati put u kojem ćemo još više cijeniti život i ljude oko sebe. I kad se samo sjetimo koliko vremena u životu provodimo u isticanju beznačajnih životnih stvari te ponekad i forsiranju razmirica ili političkih netrpeljivosti i međusobnih prepucavanja. Jeste li razmislili da baš kad ste najviše "nabrijani" na takve potpuno nevažne stvari odete u Vukovar i poklonite se onima koji su stajali na prvoj liniji obrane Hrvatske, ili da pomognete nekoj siromašnoj obitelji? Vjerojatno niste. Nisu ni mnogi drugi i još uvijek  ne razmišljaju na taj način.
Mi smo se doista iz Vukovara vratili sretni, pune duše i srca. Gorica je u utakmici koja je bila tek ono što smo morali odraditi i teoriju pretvorila u praksu i dva kola prije kraja prvenstva II HNL osvojila uvjerljivo i potpuno zasluženo naslov prvaka. Pokazali smo sami sebi da možemo. Bilo je mnogo teških trenutaka u kojima su se razne misli miješale u glavama, no nešto nas je tjeralo da dođemo do kraja i potvrdimo sami sebi gdje je granica i koji su nam limiti. Osim toga, spoznali smo život i na onaj drugačiji način, jer sportaši znaju cijeniti život, ali i prvenstveno znaju cijeniti ljude i ne predbacuju jedni drugima već i prije i nakon utakmica svi sjede za istim stolovima i cijene i uvažavaju jedni druge, što u mnogim političkim primjerima u našoj domovini nije slučaj.
Izuzetno smo ponosni što smo i kao klub dobili priliku da se poklonimo žrtvama Ovčare i gradu heroju, ali i da na naš poseban i skroman način donesemo i dio Velike Gorice i Turopolja u jedan od vukovarskih domova. Vukovar je bio točka na "i" kluba i ljudi koji su zajedno doživjeli svoj sportski vrhunac i ta činjenica nas posebno raduje. Letvica koju smo postavili i podizali od prošle jeseni do danas preskakana je od prve i trenutno je treba podići na novu visinu.
Hoćemo li je i dalje zajedno preskakati u nekim novim vremenima ne ovisi više o nama, no da ćemo zauvijek pamtiti protekle dvije godine i vjerovati čvrsto u budućnost, to sigurno hoćemo. Onaj tko ne misli tako, nek ode u Vukovar!